Hrvati su kao nacija sve krupniji, govore istraživanja, a nasuprot tome u prodavaonicama je sve teže pronaci odjecu odgovarajuce velicine. Koliko hrvatskih gradanki stane u konfekcijsku velicinu 40? Što zapravo znaci velicina 40?
Ova pitanja slijede iz obavijesti radnicama u jednoj hrvatskoj kockarnici, da u ovoj godini poslodavac nece nabaviti uniforme vece od toga konfekcijskog broja.
Na pitanje koji konfekcijski broj nosi, na jednom internetskom forumu djevojka odgovara: 38-40, jer manje brojeve ne može navuci preko poprsja, premda dužine i ostale mjere odgovaraju. Pa ako djevojke imaju problema s konfekcijom, kakve tek imaju žene koje su rodile, ili cija tijela napadaju hormonski hirovi u predklimakteriju i klimakteriju?
Hrvatski konfekcijski standard još nije ustanovljen, a JUS (jugoslavenski standard), koji se primjenjuje u izradi konfekcije, ustanovljen je šezdesetih godina prošlog stoljeca. Diskrepancija je jasna. A ne treba zanemariti ni da istarski poslodavci nerijetko uniforme nabavljaju u susjednoj Italiji – žene koje stanu u konfekcijski broj 40 na hrvatskom tržištu, u Italiji moraju tražiti barem broj, ako ne i dva, veci.
Nije zanemarivo spomenuti slucaj Španjolske, koja je prije nekoliko godina zabranila proizvodnju konfekcije iznimno malih brojeva, zbog sve cešce pojave ozbiljnih bolesti pa i smrti izgladnjivanjem uglavnom mladih djevojaka.
No, stavimo li sve to na stranu, ostaje pitanje kako se legitimno i ucinkovito obraniti od napada poslodavca na stas zaposlenih. Utocište postoji u Zakonu o radu, koji brani poslodavcu da od radnika traži podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom, a citavo jedno poglavlje Zakona bavi se zaštitom života, zdravlja i privatnosti radnika. Uporište postoji i u clanku 14 hrvatskog Ustava.
U ovom slucaju, gdje se inzistiranjem na stasu, odnosno tjelesnoj težini radnica, zapravo prijeti otkazom, najbolje je obraniti se primjenom Zakona o suzbijanju diskriminacije, cije je provodenje u nadležnosti Puckog pravobranitelja.
Ako se i zadržimo na istoj kockarnici, postoji neizravna diskriminacija ako i muškim radnicima nije jednako tako propisana uniforma u koju najcešce stanu osobe na rubu anoreksije. Pred žene se, daleko cešce nego pred muškarce, u svijetu rada postavljaju uvjeti stasa, izgleda i godina, koji nemaju nikakve veze s vještinom i znanjem u obavljanju nekog konkretnog posla.
Pa kolikogod o tome institucije sustava šutjele, jer nemaju pisanog uporišta u Zakonu o ravnopravnosti spolova, ovo je jednostavno još jedna metoda spolne, ali i dobne diskriminacije.