Još jedan dan i kraj. Još dva filma zadnjega dana festivala i znat će se nagrade. Onaj tko dobro pozna pulski filmski ritam i raspored reći će: kažite mi koji je dan na programu koji film i reći ću ti tko će dobiti nagrade. Prije toga ipak opaska; od čak 12 viđenih filmova gotovo se nema što izdvojiti kao filmski udar, poput recimo ranije "Kotlovine", "Tu", "Put lubenica", "Živi i mrtvi", "Maršala"… što govori o tome da je riječ o smjeni generacija ili potrazi za novim žanrovima, što se vidi u dosadašnjem gađanju u metu, a nepogađanju u cilj. Predzadnji dan je bio teška monotonija, sveprisutna katarza i tako sve u krug, pa čak i kada je rock tema.
"Projekcije" Zrinka Ogreste, po scenariju Lade Kaštelan, upravo su odlika svih ovih atributa, ali to mu je i tema, k tome i jedna novina, ona danska pokretna kamera kroz čije oči sve promatramo i koja za nas gleda i ono što ne želimo vidjeti.
Kolikogod se film činio statičan, a riječ je o grupnoj terapiji psihijatara koji čekaju uvaženog profesora Benjamina (Vladimir Jurc) i pritom dijele svoje frustracije, nevjerojatno snažna gluma Jelene Miholjević (Simona), Bojana Navojca (Bojan), Polone Juh (Nataša - za nagradu), Ksenije Pajić (Irena), Ksenije Marinković (Alemka), Doris Šarić Kukuljica (Zdenka), Jelene Bilušić (Barbara) i Luke Petrušića (Robert) te nemirna kamera itekako stvaraju kaos.
Ogresta je kazališnu atmosferu ugurao u kameru, a beketovski apsurd o čekanju Godota razvijao sve do trenutka kada se on ipak pojavio, za razliku od Jelčića čiji se Drago nije ukazao, pa nam ne preostaje drugo nego se pomiriti s time da je prevladala životna katarza, a ne kazališna fikcija.
Nakon "Crvene prašine" u kojoj je profesorski ispisao udžbenik kako režirati, Ogresta je u "Projekcijama" otišao i dalje pa je i kameri (Branko Linta) i montaži (Tomislav Pavlic) dao potreban priručnik.
Ako bih rekao da je "Hitac" Roberta Orhela televizijska kriminalistička kopija američkog CSI-ja Zagreb, i u usporedbi s monotonom Ogrestinom atmosferom još monotonija, malo sam rekao. Ovdje pak ništa ne štima, sve je dozlaboga razvučeno, kopirano, nategnuto i na kraju promašeno, iako je hitac ispaljen, a inspektore baš i ne brine puno otkuda i zašto.
Hrvatski krimić nakon Zorana Tadića i Pavla Pavličića (Ritam zločina, San o ruži) nema svog originala, sve su kopije, ali i one mogu biti podignute na višu razinu kao kod Kristijana Milića.
Orhel čak ni likove nije znao odabrati pa nam se čini da je Ecija Ojdanić, kao inspektorica Anita, ocu (Milanu Štrljiću) prije bivša supruga nego kći, a neki važni svjedoci i sudionici presudnog hica naprosto nestanu i više se ne pojavljuju.
Bolje i loš original nego najbolja kopija. Očito se toga držao Srdan Golubović u koprodukcijskom filmu "Krugovi" (Srbija-Njemačka-Francuska-Hrvatska-Slovenija) podarivši poratnu priču s ovih prostora u kojoj se propituje smisao i veličina same žrtve. Naime, kako je riječ o stvarnom događaju i osobnosti nedužne žrtve iz Trebinja koja se 1993. suprotstavila svojima (Srbima, ulogu Marka igra Vuk Kostić) da spasi tuđega (Harisa Bošnjaka, igra ga Leon Lučev) i pritom platila najvećom cijenom - životom - dovoljno je takvoj žrtvi dati dostojnu pažnju.
To se vidi i po nagradama s raznih festivala koji "cijene" tu hrabrost, ali i Golubovićev redateljski zanat koji ovaj katarzičan krug ratnih i poratnih frustracija čvrsto vrti i nanovo suočava s tragedijom koja se svakog trena može ponoviti na nekom drugom. Od Markova oca (Aleksandar Berček) do Markova prijatelja i kirurga (Nebojša Glogovac) koji spašava život Markovu ubojici ne zbog zakletve, već zbog nade da će se ubojica pokajati.
Da sve bude u tom monotonom kolopletu, svoj blues, ono malo bosanske duše u slovenskom punku, dodao je Miroslav Mandić u "Adria Bluesu" (Slovenija-Hrvatska-BiH) koji secira uzroke propasti novog vala kao jedne od, uz film svakako, najsnažnijih jugospona. Rashodovani rock idol Toni Riff (Senad Bašić) svoje je utočište iz BiH našao u Sloveniji, kod Sonje (Mojca Funki) koja brine o njemu tako da zarađuje preko seksi telefona, a novi tajkuni (Franjo Dijak) žele na brzinu zaraditi nešto na njegovoj staroj slavi.
Novi Vinodolski glumi gradić sa slovenskog primorja, a sobe u hotelu nose imena Pankrta, Buldožera, Haustora, Filma, Idola, Lačnog Franza, Bijelog dugmeta… i, naravno, Tonija Riffa koji proživljava svoj blues, a dok mu sve ide iz mola, okolina bi da se prebaci u dur i da ponovo praši rock kao da nikada ništa nije bilo, dok nova generacija žestoko udara po punku i ne mari puno za njihove preobrazbe.
Taj začarani krug još će se očito dugo vrtjeti od Vardara do Triglava - jedino Hrvatska nikako da ispriča svoju ratnu priču - u duru ili molu, svejedno. (Mate ĆURIĆ)