Ako ova slavljenička godina pulskog festivala ima nešto zajedničko za sav prenatrpan program onda je to već spomenuta opaska još iz Europolisa o dobrim scenarijima (koje nije uvijek pratila i isto takva režija), prštava gluma na svim razinama, kao i glazba, a naročito to vrijedi za domaći film.
Što se tiče scenarija, do sada najslabije karike i velike boljke hrvatskog filma, izgleda da su nastojanja, žiriji, profesori, struke polučili prve prave rezultate pa valja biti još malo strpljiv. I Bobo Jelčić u "Obrani i zaštiti", kao i Dario Pleić i Branko Ružić u "Nije sve u lovi" te Dan Oki u "Oproštaju" pokazali su da kad ima mesa i oko kosti se može glodati.
Jelčićev film je tipična BiH priča i ambijent koji mogu razumjeti samo oni pravi ljubitelji bosanskog lonca i svakodnevnih pita, ili oni koji znaju da "hoću kurac zapravo znači - neću", a to je gotovo nemoguće prevesti na bilo koji jezik. Upravo ta apsurdnost je odlika filma koji funkcionira po kazališnoj matrici i s ioneskovskim dijalozima, a BiH zapravo i jest jedan veliki i teško razumljiv apsurd - niti država, niti federacija, niti parlament, niti županije - a opet sve to skupa poput podijeljena grada, naroda i vjere. Dodajmo ovome još i Gogoljevu birokraciju i eto vam okvira za sve loše što proizlazi iz tog lonca.
Ako sve ovo zamotamo u politiku s tri nepomirene strane, a jedna je muslimanska, onda je jedino to bitno, dok je sve ostalo i tako nerazumljivo. Bogdan Diklić (Slavko) možda je i jedini glumac koji je u stanju ovo dočarati; istovremeno htjeti otići na dženazu prijatelju na drugu stranu Mostara, ne htjeti se zamjeriti svojima i k tome pomiriti sve obiteljske i nacionalne prijepore. Ni prdnuti ni stisnuti, rekao bi narod, a supruga Milena (Nada Đurevska) mu toliko dobro pomaže u toj mukloj nemoći da je teško ne priznati da su oni zapravo sve u filmu.
U Pleićevom filmu svi su opaki, a najopakiji je onaj najdobroćudniji. Dobro je što režiser ne oponaša, već pokušava biti koliko-toliko originalan, ali kada su kadrovi dugi, u njima se ništa ne događa, čak su i nepotrebni, jasan je znak da fali sadržaja. To se na kraju i potvrdilo jer se jedan žanr pretvorio u drugi, od trilera je postao horor, što je dokaz da se režiser nije opredijelio za jednu sigurnu luku u koju će dovesti svoje opake protagoniste.
Dakle, ovo bi morao biti horor, a ne kamatarski obračun i utjerivanje duga od razmažene zlatne mladeži Robija (Mirko Cindrić) i Ines (Sara Stanić).
Ako nije sve u lovi, već ima nešto i u markama, onda je zagonetni bankar Marko (Nikša Butijer) ona pritajena opasnost koja je gora i opasnija od kamatara (Živko Anočić i Marko Hergešić). Time bi film dobio i dodatnu metaforu, o kojoj čak i sudovi presuđuju kao neprincipijelnoj konkurenciji mafiji.
Kad je riječ o Danu Okiju, onda se konačno mora reći da je dosta više izrabljivanja njegovog strpljenja da šuti i kada njegovi filmovi ostanu zatvoreni samo u užem novinarskom krugu u kinu. Film "Oproštaj" se naprosto morao naći u Areni jer pršti izvrsnom glumom i suvremenom temom i porukom koja nije slučajna, niti je vezana samo za ovaj film koji dolazi iz možda i najagilnije filmske sredine ovog trena - one splitske - a to potvrđuje i niz nagrada njihovim autorima zadnjih godina na Danima hrvatskoga filma u Zagrebu.
Problem azbestoze u Vranjicu i cijelom kaštelanskom zaleđu nije beznačajna tema, nije niti još jedna pretvorbena hrvatska priča, ona je svakodnevni izvor smrti koja ne bira samo one stare samoupravljače, već i one mlade bez posla koji i dalje udišu otrov. Nina Luketin, izvrsna Andrea Dea Mladinić (i nova Marija Škaričić) platit će najveću cijenu a da nije ni uspjela progovoriti što joj je pojelo pluća. Naime, novinari i mediji se ponašaju u ovom slučaju kao otvoreni navijači političara za koje su glasovali, a onda su ti "naši" manje odgovorni, ali više simpatični (Danijel Rafaelić), jer su uvijek spremni ćaskati na tu neugodnu temu. Isto se, evo, ponovilo i s Arenom.
Oki poručuje da Hrvatska još nije dobila svoju Erin Brockovich, i to je nacija morala vidjeti i čuti i zamisliti se nad tim splitskim vapajem, a mislim da bi i mnogi uljanikovci shvatili o čemu je azbestna caka.
Ovaj film atmosfere i socijalne angažiranosti ima samo jednu manu - nije pod državnom kontrolom - a možda i jedini do sada tretira najviše segmenata naše svakodnevnice; od problema slijepih do istospolnih odnosa koji nisu podignuti na razinu manifesta, već samo običnog ljudskog (ženskog) odnosa, kao u slučaju Ive (Danijela Vuković) i Lidije (Elena Orlić), ili prijateljstva Srđana (Nikša Arčanin) i Nine, odnosno njene slijepe majke (Bruna Bebić). (Mate ĆURIĆ)