Ovogodišnji festival svoju slavljeničku aureolu očito je odlučio podariti debitantima. Ima ih podosta ove godine, čak dva Slovenca (Luzar i Turk), a s hrvatske strane Orešković, Mršić, Orhel, Pleić, Bobo Jelčić, sve imena koja u svijetu filma i kazališta, pogotovo televizije, imaju veliko iskustvo i lijep opus.
No, dugometražni igrani film je ipak nešto drugo, a o tom iskustvu najbolje bi mogao posvjedočiti sam Filip Šovagović koji je nakon svog debitantskog krša u "Pušćoj Bistri" pobjegao na otok i prepustio se čarima Mediterana i depre, koje se očito još uvijek teško rješava.
No, ovaj put će pametnije, a sada vidimo i zašto je potrajao ovaj njegov ponovni dolazak pred pulsku publiku (ipak ne i u Arenu). Očito su koscenaristi Ivica Đikić i Robert Perišić sa Šovagovićem peglali radnju da bi bar održali kakvu-takvu razinu dostojnu pojavljivanja bivšeg predsjednika Stjepana Mesića u nekoliko kadrova filma "Visoka modna napetost".
Od Golog otoka može biti gori samo otok sam po sebi - brod koji se nikad ne miče - poput Zemlje u svemiru, također otoku u tom nebeskom plavetnilu, za koji ne znamo jesmo li sami na njemu (njoj) ili smo dio svijeta (svemira), a istovremeno smo satima udaljeni do prvog kopna.
U tim velikim dilemama Šovagović traga za smislom otoka i života, globalnog zatopljenja i svakodnevnice otočana da podignu živost. U toj crno-bijeloj pa u koloru igri s otokom i otočanima redatelj oživljava malomišćansku Smojinu sliku o izgubljenom Servantesu, Bubi, ovdje jedan od tri brata Lumbarda (Mijo Jurišić) i velomišćansku o Peri (Goran Navojec) kao novom Roku Prču, načelniku koji hoće pošto-poto ispuniti svoje izborno obećanje i od Sela napraviti Misto.
Ovu suvremenu satiru, ili Šovagovićev film apsurda, od snimanja do prikazivanja već je u kratko vrijeme toliko prizemljilo da se čini kao novinarska reportaža iz dnevnih medija o životu na otoku u kojega što se više ulaže, on više propada. Dovoljno je samo usporediti cijene trajekta i robe koje su ove sezone krešile pa da vam film ne bude smiješan. U filmu svoje medijsko poslanje ima i TV novinar Krešimir Mišak, koji znanstveno propituje globalno zatopljenje i hladnu otočku zebnju, svojevrsni moto za cijelu priču.
Slučajno ili ne, Mišak se pojavljuje još prisutnije i stvarnije i u drugom hrvatskom 3D filmu (zahvaljujući neumornom Jozi Patljaku) "Simonu Čudotvorcu" Petra Oreškvoića, po scenariju mladog Ivana Vidaka, ali je i ovdje gotovo identičan rukopis, možda i jednog novog (generacijskog) hrvatskog filmskog ukusa, koji je načet u "Pušćoj Bistri", pa ga je Ivan Goran Vitez dorađivao u "Šuma, šumarumu" i evo sada i Orešković, a možda i zbog samog dojma 3D ugođaja i najozbiljnije. Rekao bih ima nekog smisla, ako će se idući put izroditi original, a ne nova kopija.
Naime, očito je ovoj generaciji Šijan uzor i idol, ali njegovi "Maratonci…" su jedinstveni i neponovljivi, kao i sam Alan Ford - oba djela nisu u svim sredinama jednako prihvaćena i shvaćena - pa im onda ne treba raditi "svoje originale".
Dakle, "Simon Čudotvorac" je tijesto rastegnuto od Pušće Bistre, preko šume do palanke gdje je pogrebno poduzeće Topalovića, a Orešković ih je skenirao u žensku varijantu obitelji Brnardić (Jelisaveta Seka Sablić, Elizabeta Kukić i Mia Anočić), jedino što nedostaje Topalovićima, a zapravo su konkurencija (Bili Piton).
Purgerski dvojac igra Sven Jakir, kao Simon, i Dean Krivačić, kao Jura, dok je Jadranka Đokić (Mina) neobuzdana rokerica koja ima neke obiteljske frustracije, najvjerojatnije očevo zlostavljanje koje je majka tolerirala pa ih oboje odbacila. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU