Prije pedeset godina, 12. srpnja 1962., u slavnome podrumskom rock klubu Marquee u Londonu, svoj su prvi nastup pred šacicom ljubitelja jazza održala petorica nadobudnih mladica koja su zajedno cinila skupinu nazvanu Rollin' Stones, cije koncerte danas prate milijuni fanova diljem svijeta.
Kako piše britanski Guardian, Mick Jagger (vokal), Keith Richards (gitara), Brian Jones (gitara i usna harmonika), Ian Stewart (klavijature), Dick Taylor (bas) i Tony Chapman (bubnjevi) tog su cetvrtka navecer nervozno nastupili pred trezvenom skupinom od nekih 80 muškaraca i 30-ak žena.
Sudeci prema fotografijama, medu njima je bio poveci broj zaljubljenika u jazz: svjedoci pricaju da je publici trebalo malo duže da se zagrije za 50-minutnu eksploziju americkog rhythm and bluesa koja je uslijedila.
Službenog imena Mick Jagger and the Rollin' Stones, bend su cinili Jagger, tada još uvijek student London School of Economics, u džemperu i samtericama, njegov osnovnoškolski prijatelj Keith Richards, u grobljansko crnom odijelu, te Brian Jones (ujedno i idejni tvorac imena benda).
Iza njih na pozornici bila je postavljena ritam sekcija, koja se tada sastojala od Richardsovog školskog prijatelja Dicka Taylora na basu i buduceg bubnjara engleskog pop-rock sastava The Kinks Micka Avoryja, koji je nastupao s njima tu vecer.
Jagger i Richards imali su 18 godina i još su uvijek živjeli s roditeljima, dok je Jones imao 20. Stewart, 23-godišnji radnik otpremnik, stajao je sa strane s mesnom pitom u jednoj ruci, drugom svirajuci klavir.
U ambijentu kojim je prevladavao miris kuhanog kupusa, njihov je nastup doživio mješoviti prijem. Decki su si živce smirivali ispijanjem viskija i brendija; Taylor se prisjeca pocetnih dovikivanja iz publike, koja su možda bila rezultat nedovoljne uvježbanosti benda.
Medutim, kako se koncert primicao kraju, atmosfera se pocela zagrijavati. Nakon glasne kataliticke eksplozije "Down the Road Apiece" svirane u stilu Chucka Berryja, posljednjih su 15 minuta nastupa, kako je zapisao Stewart u svoj dnevnik, ubacili u višu brzinu, sve do velike završnice s "Happy Homeom" Elmorea Jamesa.
Nakon nastupa clanovi benda izašli su iz kluba, prošetali ulicom posve neprepoznati i otišli na pice u pub The Tottenham, nedaleko od stanice podzemne željeznice Tottenham Court. Podijelili su zaradenih 30 gvineja na šest dijelova, što je nekako znacilo da je Jonesu dopalo šest funti i 10 šilinga, dok su se svi ostali morali zadovoljiti s po pet funti.
Tada nitko nije mogao niti zamisliti da ce oni postati najpoznatiji svjetski rock sastav. Do Božica te godine Taylora i Avoryja zamijenili su Bill Wyman i Charlie Watts. U travnju 1963. menadžment benda preuzeo je vješti mladac Andrew Loog Oldham, Stewart je necasno otpušten, a Decca je objavila debitantski singl Stonesa, obradu pjesme "Come On" Chucka Berryja, prodan u 250 tisuca primjeraka. Ostalo je - povijest.