"Štokholmski sindrom", nastao tijekom jedne otmice u Švedskoj, i 40 godina kasnije, ostaje misterij unatoč svakodnevnoj upotrebi njegova naziva.
Osoba koja može točno opisati manifestacije sindroma je Jan-Erik Olsson koji se dobro sjeća preokreta tijekom njegove pljačke u poslovnicu Kreditbanken u središtu švedskog glavnog grada 23. kolovoza 1973. Naoružan automatskim pištoljem taj zatvorenik na dopustu uzima četiri zaposlenika kao taoce. "Taoci su se manje više svrstali na moju stranu štiteći me u nekim situacijama kako me policija ne bi ubila", priča današnji 72-godišnjak. "Mogli ste vidjeti strah u njihovim očima. Želio sam ih samo zastrašiti. Nikada nisam bio osuđivan za nešto nasilno", ističe on.
Potom se tjeskoba pretvorila u nešto neobično. Taokinja Kristin Enmark kazala je tada: "Ne bojim se Clarka (Clark Olofsson, drugi sudionik pljačke) ni drugog tipa. Bojim se policije. Razumijete? Imam u njih potpuno povjerenje. Vjerovali ili ne, proveli smo lijepe trenutke zajedno".
Predajom Olssona i Olofssona i oslobađanjem talaca nije završena priča o toj izvanserijskoj pljački. Izrodila je termin "štokholmski sindrom", koji je osmislio američki psihijatar Frank Ochberg. On je definirao tri kriterija za taj sindrom: "privrženost pa čak i ljubav" taoca spram otmičara, isti osjećaji obrnuto, te zajednički prezir spram vanjskog svijeta.
Postojanje sindroma je općeprihvaćeno.
Sindrom je spomenut kad je 2006. Natascha Kampusch, silovana i izgladnjivana osam godina, pobjegla iz kuće u kojoj je bila zatočena. Plakala je saznavši da je njezin otmičar mrtav, a imala je i vrlo teške odnose s roditeljima. Kad je osoba oslobođena, može se osjetiti bliskija otmičaru nego onima koji su bili njezini prijatelji ili obitelj ranije. To ne bih nazvao štokholmskim sindromom, kaže Ochberg. Otmičara Jan-Erika Olssona u zatvoru je posjetilo dvoje njegovih talaca. (Hina)