Pet sindikalnih središnjica i tristotinjak samostalnih sindikata - slika je sindikalno organiziranog radništva u zemlji. Od 1,5 milijuna zaposlenih, sindikalne centrale okupljaju nepunih 450 tisuca radnika, a kada im se pridoda i clanstvo autonomnih sindikata, broj sindikalno organiziranih radnika, procjenjuje se, ne prelazi 600 tisuca. U privatnom sektoru sindikati gotovo i ne postoje, a i postojece clanstvo gospodarskih sindikata iz godine u godinu se urušava. Sliku sindikalne organiziranosti tako drže državne i javne službe, ali i velika javna i državna poduzeca s dugogodišnjom tradicijom sindikalnog organiziranja.
Clanstvo je raspodijeljeno po razlicitim centralama koje gotovo dva desetljeca obilježavaju usponi i padovi medusobnih (ne)odnosa, lutanja pa i koketiranja s politikom. I dok god sindikati budu takvi kakvi jesu - razjedinjeni i optereceni liderskim odnosima - u ovoj se zemlji nece moci organizirati nikakva ozbiljna sindikalna akcija.
Iako su prijetili, sindikati u Hrvatskoj nikada nisu organizirali ni pet minuta generalnog štrajka, a unatoc sporadicnom deklariranju zajedništva, samo su u dva navrata uspjeli nešto napraviti zajedno - 2003. godine zbog tadašnjih izmjena radnog zakonodavstva i 2005. godine u Maksimiru na obilježavanju Praznika rada. Sve ostale akcije sindikalnih centrala bile su krnje, pa i prošlogodišnji travanjski prosvjed u kojem su sudjelovale cetiri od tada aktivnih šest sindikalnih centrala.
Iako su celnicima Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Matice hrvatskih sindikata, Nezavisnih hrvatskih sindikata i danas neaktivnog Sindikata usluga UNI CRO lagano poletjela krila jer su 12. travnja lani na Trg bana Jelacica uspjeli dovesti preko 40 tisuca radnika, puno od prosvjeda nije utrženo.
Sindikalne centrale vrlo cesto plove kako trenutna vlast od njih ocekuje, odnosno barem dio centrala. Kako to izgleda, vidljivo je na minimalcu. Najveca gospodarska centrala, Savez samostalnih sindikati Hrvatske (SSSH), upirala je da se donese zakon o minimalnoj placi, tražila zajedništvo, dobila ga i onda u zadnji tren izigrala ostale i organizirala se sa Strankom umirovljenika.
A prije nekoliko mjeseci, kada je trebalo povecati minimalnu placu, SSSH se na sastancima, daleko od javnosti, zalagao za smanjenje iznosa zbog gospodarske situacije, dok se javno pjevala drugacija pjesma. No, to je prakticno redovit obrazac ponašanja u centrali koja se uvijek trudi biti dobra s onim tko vlada u zemlji. U ovom slucaju trebala bi biti najzainteresiranija jer je izvorno gospodarska centrala.
No, umjesto SSSH-a o nelogicnosti minimalne place najžešce su progovarali Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) cija su okosnica sindikati državnih službi i javnih poduzeca monopolista. Dakle, clanstvo koje je možda i najmanje zainteresirano za tako "prizemne" probleme. Ta središnjica, koja okuplja sindikate doista razlicitih politickih opcija zdesna nalijevo, svojski se trudi nikom u politici ne ostati dužnom.
Hrvatsku udrugu sindikata (HUS), pak, karakterizira radikalizam rijecima, no nikada se nisu uspjeli otrgnuti iz skuta trenutno vodece politicke opcije koja ih je pocetkom 90-ih i osnovala kao konkurenciju tada lijevom Savezu. Matica, u osnovi socijalno-liberalna, s cvrstom jezgrom clanstva iz javnih službi, zna kako se izboriti za svoj interes. No, istovremeno ce nerijetko smetnuti s uma solidarnost i zaboraviti da postoje i radnici u gospodarstvu s posve drugacijim problemima od zaposlenih u javnim službama. Udruga radnickih sindikata (URSH) nakon odlaska Borisa Kunsta u klupu HDZ-a gotovo je marginalizirana i kao da ne postoji.
No, kakvu god politicku opciju zastupale sindikalne centrale u zemlji, to im ne bi trebao biti otežavajuci faktor u djelovanju. A stvarno djelovanje, bez obzira na politiku na vlasti i vlastite preference, sindikalne centrale do sada nisu pokazale. Razlog tome nije samo razjedinjenost sindikalne scene na kojoj je mnogima važnije prigrliti zasluge, pa i za laganini proslavu Praznika rada, nego nešto doista "snagom" pokreta postici.