U godini na odlasku, prvi put u samostalnoj Hrvatskoj, u Banskim su dvorima stolovala čak tri premijera i u Dvore su ušle dvije nove hrvatske vlade. Poslije četverogodišnjeg mandata Zorana Milanovića, 22. siječnja zeleno svjetlo u Hrvatskom saboru dobio je nestranački premijer Tihomir Orešković u koalicijskoj vladi HDZ-a i Mosta, a poslije rujanskih prijevremenih izbora, 19. listopada izglasana je nova vlada istih partnera – ovog puta vlada Andreja Plenkovića, od srpnja novog predsjednika HDZ-a.
Tihomir Orešković dobio je priliku da bude predsjednik Vlade nakon maratonskih, teških pregovora o sastavljanju vlasti u kojima je Most inzistirao na nestranačkom premijeru. Dugo su inzistirali i na velikoj koaliciji u kojoj bi bili zajedno i HDZ i SDP, ali i Most jer im je glavna prijeizborna i postizborna mantra u jesen 2015. godine bila "provedba reformi", za koje je potreban konsenzus. No, nakon što su u prosincu bili dogovorili savez s lijevom, SDP-ovom koalicijom, Božo Petrov i mostovci su sutradan sklopili novu koaliciju – ovog puta s HDZ-om. Tobožnji je razlog prekida sa SDP-ovcima bio taj da je SDP htio privući neke zastupnike Mosta na svoju stranu.
Tihomir Orešković kao izbor za novog premijera bio je silno iznenađenje. Prvi put u Hrvatskoj dogodilo se da je mandatar i onda premijer postao netko tko je nestranačka osoba, ali ne samo to. Orešković je prije nekoliko godina vrlo kratko živio i radio u Zagrebu kao direktor Plive a na premijersko mjesto stigao je iz izraelske farmaceutske kompanije Teva. Vrlo slabo je govorio hrvatski jezik. I hrvatskoj javnosti potpuno nepoznat, izabran je za mandatara ad hoc, na brzinu. Tadašnji kandidat za ministra zdravlja Ante Čolušić ispričao je da je tog dana kad je Orešković postao mandatar, dobio tri sata za donese odluku – hoće li ili neće. Orešković je rekao – da.
Fatalna "konzultantica"
Bila je to 13. hrvatska vlada, trajala je nepunih devet mjeseci, ali je od toga četiri mjeseca bila »tehnička«. Orešković se, bez političkog uporišta, teško nosio sa zahtjevima HDZ-ovog predsjednika Tomislava Karamarka i Mostovog Bože Petrova, između kojih je vladalo trajno međusobno nepovjerenje.
Oreškovićeva vlada imala je brojne krize. Počele su odmah, prvim imenovanjima ministara. Tako je Mijo Crnoja bio ministar branitelja s vrlo vjerojatno najkraćim stažom u bilo kojoj hrvatskoj vladi dosad. Nakon samo šest dana bio je prisiljen dati ostavku zbog medijskih napisa da je radi dobivanja namjenskog kredita kojeg nije ni vraćao prijavio lažno prebivalište i da je više puta prijavljivan zbog fizičkog nasilja. Nekoliko tisuća umjetnika, kulturnjaka i novinara tražilo je cijelo vrijeme mandata Oreškovićeve vlade smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića zbog toga što je u mladosti pisao za novine Nezavisna država Hrvatska, među ostalim, pišući za ustaše da su 'mučenici' i 'šehidi' te zbog loših ministarskih poteza.
Oreškovićevu vladu srušila je "afera konzultantica" u koju su bili uključeni supruga Tomislava Karamarka Ana Karamarko i njegov dobar prijatelj, lobist mađarskog MOL-a Jozo Petrović. Tjednik Nacional objavljivao je iz tjedna u tjedan nove detalje iz te afere iz koje je bilo vidljivo da je Karamarkova supruga, preko tvrtke Joze Petrovića, dobivala novac od mađarskog Mola. Na početku su svi politički još relativizirali težinu afere i vjerovali kako je moguće da se Vlada iz nje izvuče i nastavi s radom. Ali, je problem eskalirao. SDP je tražio izglasavanje nepovjerenja prvom potpredsjedniku vlade Tomislavu Karamarku, a MOST zatražio od Karamarka da odstupi.
Tvrtka Ane Karamarko poslovala je s tvrtkom Joze Petrovića koji je godinama službeni lobist Mola, a Hrvatska je s Molom u sporu u vezi Ine, vodila je tada dvije arbitraže s Mađarima, od kojih je jednu upravo izgubila. Tomislav Karamarko je ponavljao kako to nije problem jer uvijek strogo odvaja privatno i poslovno, no bilo je jasno da je problem velik. Premijer Orešković je stao u njegov u obranu jer je uostalom slutio da bi odlazak prvog potpredsjednika Karamarka ujedno značio i kraj njegove vlade.
"Ja vjerujem da nije napravio ništa protiv interesa Hrvatske i tu je točka", tako je u početku govorio Orešković. No, SDP je iznio vrlo konkretan zahtjev. Da je Karamarko odmah trebao dati ostavku a budući da to nije učinio, SDP će tražiti glasanje o nepovjerenju Karamarku u Saboru i tako testirati i raspoloženje HDZ-ovog koalicijskog partnera – Mosta.
Zbogom Karamarku
Krenule su zatim priče o preslagivanju Vlade. Bio se tu uključio i Milan Bandić, obećavajući da će pridobiti desetak zastupnika i tako postati glavni Karamarkov partner. Potpredsjednik Vlade i predsjednik Mosta Božo Petrov, najprije je tvrdio da je Karamarko (samo) HDZ-ov problem ali su onda i oni počeli inzistirati na Karamarkovoj ostavci, tako da Vlada nastavi raditi bez njega. Tada je postalo jasno da će Sabor izglasati nepovjerenje Karamarku i tada je Karamarko krenuo rušiti Vladu u čemu ga je HDZ svesrdno podržao. Istina, HDZ-ovi europarlamentarci, među njima i Andrej Plenković, Davor Ivo Stier, Ivana Maletić i Dubravka Šuica uputili su priopćenje u kojem su se tome suprotstavili. Da spasi stvar, Orešković je pozvao i Karamarka i Petrova da se povuku sa svojih potpredsjedničkih dužnosti a nakon toga je Karamarko ustvrdio da Orešković više ne uživa povjerenje HDZ-a.
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa odlučilo je da je Karamarko bio u sukobu interesa zbog iznošenja osobnih stavova i prijedloga za povlačenje Hrvatske iz arbitraže s MOL-om. A osobito što je to isto zagovarao na sastanku Vijeća za suradnju Domoljubne koalicije i Mosta. Također, da njegovi privatni interesi mogu utjecati na njegov rad u Vladi i zbog svega, ne bi smio sudjelovati u donošenju odluka o arbitraži o Ini s Molom.
Kulminacija afere bilo je rušenje Vlade RH 16. lipnja 2016., na Karamarkovo i HDZ-ovo inzistiranje. No bez glavnog partnera, Mosta, nije bilo ni teorije i ni prakse da HDZ osigura saborsku većinu i da neka nova vlada dobije povjerenje Sabora. Ovaj presedan da se ruši vlastita Vlada a bez osmišljene alternative ući će u političke anale. No, Karamarku ionako nije bilo spasa i onda je on odlučio da i cijeli HDZ povuče za sobom u ambis, a stranački se 'vojnici' tomu nisu suprotstavili. No, razvoj događaja je pokazao da to ipak za HDZ nije bio tako loš potez, jer je u srpnju dobio novog predsjednika stranke i u rujnu dobio izbore.
Novi stupovi
U dvije glavne stranke, u HDZ-u i u SDP-u, provedena su ove godine dva izbora za predsjednike stranaka. U obje stranke biralo se sistemom "Jedan čovjek, jedan glas", svi članovi stranaka imali su mogućnost birati predsjednika. No, razlika je u tome je HDZ oba puta istaknuo samo jednog kandidata za predsjednika.
Najprije je, na redovnim stranačkim izborima u travnju Tomislav Karamarko s 91.500 glasova još jednom izabran za predsjednika i tada je bilo izabrano cjelokupno novo vodstvo stranke. Na stranačkom saboru kritizirao ga je, i to ne baš otvoreno, jedino Andrej Plenković, rekavši da stranka ne smije biti talac jednog čovjeka. Budući da je nakon rušenja Oreškovićeve vlade, a uvidjevši brzo da ne može sastaviti novu koaliciju, Karamarko dao ostavku na predsjedničko mjesto u HDZ-u, kao jedini kandidat za upražnjeno mjesto istaknut je Andrej Plenković. On je u srpnju pobijedio na potpuno isti način kao i Karamarko tri mjeseca prije. Plenković je dobio 97.800 glasova.
Andrej Plenković uspio je u samo dva-tri mjeseca iznova mobilizirati birače HDZ-a (rejting stranke se prilikom rušenja Oreškovićeve vlade spustio na ispod 20 posto) i HDZ je na svojim listama uspio na rujanskim prijevremenim izborima osvojiti 61 mjesto i opet je formirao vladu s Mostom.
Plenković i njegova vlada 19. listopada ulaze u Banske dvore. Kao najvažniji Vladin zadatak tada ističe ostvarivanje stabilnog i trajnog gospodarskog rasta i kvalitetnih radnih mjesta te zaustavljanje iseljavanja. Predstavljajući Vladin program u Saboru, Plenković je naveo da će Vlada raditi na pet osnovnih stupova – cjelovitoj poreznoj reformi i lakšim uvjetima poslovanja, ulaganju u generatore rasta, povećanju učinkovitosti institucija, jačanju održivosti javnih financija i reformi obrazovnog sustava. Vidjet ćemo.
Kao prvi Vladin značajniji potez u prosincu je izmijenjeno 15 poreznih zakona, smanjeni su porez na dohodak i porez na dobit te bi zaposleni trebali od 1. siječnja dobiti na osnovu manjeg poreza nešto veće plaće. Kako tko, oni s većim plaćama dobit će razmjerno više, onima s malim plaćama i povećanje će biti mizerno. Zato su taj manevar neki novinari i analitičari nazvali Superhik– reformom. (Zdenko Duka)