Prema legendi pulsku Arenu gradile su vile. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug, ali, kako su vile stvorenja noći, graditi su mogle tek dok se nije začuo prvi pijetao, a onda su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihova je građevina ostala nedovršena i zato je Arena danas bez krova. Za razliku od pulske Arene, prema puno manje poznatoj legendi o nastanku Buzeta, koja doduše ne spominje vile, dogodilo se upravo obrnuto: danju su marljivi graditelji zidali, a noću se nekim čudom prenosilo na susjedno brdo - sa Sv. Križa na lokaciju današnjeg Buzeta.
Stari grad i Podgračišće
Kanonik Petar Flego je 1646. godine u izvješću biskupu Tommasiniju zapisao jednu usmenu legendu o nastanku Buzeta. Piše da su stariji pripovijedali kako je Buzet najprije podignut na jednom drugom, nešto višem brijegu udaljenom milju istočno, na kojem se nalazi crkva sv. Križa. Međutim, sve što se danju gradilo na Svetom Križu, noću se nekim čudom prenosilo na lokaciju današnjeg Buzeta.
Vrh tog brijega jednake je veličine onom gdje se danas nalazi Buzet, a na rubovima i padinama s južne strane posvuda su nasadi vinove loze i masline kojih ljudi nazivaju Podgračišće, što ukazuje na predjel pod mjestom gdje se u prošlosti nalazio grad.
- Novigradski biskup Giacomo Filipo Tommasini zamolio je tadašnjeg buzetskog župnika, kanonika Petra Flega, da prikupi informacije o Buzetu i okolnim naseljima. Izvješće datirano 1646. godine Tommasini je koristio u svom radu "Dei commentarii storici e geografici della provincia d'Istria", prenio nam je Matija Nežić, istraživač buzetske povijesti.
U povijesnim izvorima Sveti Križ (Santa Croce) spominje se kao gradina koju tršćanski arheolog Alberto Puschi (1853.-1922.) naziva i Stari grad.
- U arheološkoj literaturi gradine su ostaci prapovijesnih naselja izgrađenih od trajnog materijala i smještenih na uzvisinama, čiji je oblik bio određen položajem i obrambenim zidinama. Njihova je glavna funkcija bilo stanovanje i zaštita lokalnog stanovništva od neprijatelja, u obrambenom sustavu šireg područja. Nastajale su na prijelazu iz bakrenog u željeznog doba, a život je u većini njih trajao do rimskih osvajanja istarskog poluotoka. U Istri takvih gradina ima više od 230 te još više od 180 hipotetičkih nalazišta, ističe kustos buzetskog Zavičajnog muzeja Saša Nikolić.
Na višem platou crkvica
Na širem prostoru Buzeta, napominje Nikolić, arheologija je utvrdila postojanje 29 gradina uz još 16 hipotetičkih. Gradinu Sv. Križ (S. Croce), smještenu u neposrednoj blizini Buzeta na 286 metara nadmorske visine spominje i Carlo Marchesetti u svom kapitalnom djelu "I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia" i navodi da je ona imala dva pojasa zidina koji su još djelomično vidljivi u prostoru. Tu gradinu u zagradama Alberto Puschi naziva i Stari grad i govori o pronalasku keramičkih urni s pepelom i karboniziranim kostima uz bedeme. Brdo na kojem se nalazi izduženog je oblika u smjeru istok-zapad, s najvišim platoom u dva nivoa. U centru višeg nalazi se crkvica.
Buzet se skrasio na čunjastom brdu usred doline kojom protječe rijeka Mirna. Pretpovijesna gradina bila je akropolskog tipa, na čiji se vrh nekad uspinjalo kružno, kao obodom puževe kućice. U doba Rimljana naselje je utvrđeno, ali upravo do njegova podnožja počeli su stizati različiti narodi u vrijeme seoba. Posljednji su stigli Slaveni, Hrvati koji su tu i ostali.
Prvi se puta Buzet spominje 804. godine, no kontinuitet naselja teče od pretpovijesti, preko antike, srednjeg vijeka do danas. U 6. stoljeću potpao je pod vlast Bizanta, a kasnije postaje posjed karolinških markgrofova i akvilejskih patrijarha, te važna utvrda u vrijeme feudalnih borbi. Od 1420.godine pod je vlašću Mlečana koji obnavljaju bedeme i grad ograđuju jakim zidom, posebice 1511. godine kada Buzet postaje sijelo vojnog upravitelja Istre.
O Sv. Križu u Sv. Ivanu
Nedeljko Perčić iz Svetog Ivana, naselja nedaleko od Sv. Križa,
prisjeća se da su stariji govorili da je Buzet trebao biti izgrađen na Svetom Križu.
- Područje na padinama s južne strane naziva se Podgračišće, jer je na vrhu bio zamišljeni grad, kaže Perčić. Taj se naziv očuvao do danas.
Kod crkvice se na 14. rujna kada se slavi blagdan Uzvišenja svetoga Križa, održavao pučki samanj, nakon mise organizirao bi se ples. Zadnji sajam je održan 1962. godine.
Na Sv. Križu se svojevremeno vadio kamen za erte - nadvratnike. U okolici Sv. Križa rastu šparoge, ali samo ih najhrabriji beru jer je to područje nadaleko
poznato po nadasve brojnim leglima poskoka
Križ na raskrižju
Od Sv. Ivana do Sv. Križa vodi rimskog cesta koja izbija na Mohorove njive, odnosno na državnu cestu Buzet-Lupoglav, kod Čiriteža. Na raskrižju te makadamske ceste je stari kameni križ. Pored Sv. Križa vodi jedna od brojnih pješačkih staza buzetskog područja, 12 kilometara dugi Put Biske (Buzet/Sv. Ivan - Sv. Križ - Cunj - Glistonija - Šćaveti - Hum)
Na konju Davoru nadjačao zlog Babora
Uz Buzet se veže zanimljiva legenda o Svantevidu koju je prepričao ročki književnik Vladimir Pernić.
Pradomovina Slavena nalazila se iza Karpata odakle su se u 6. i 7. stoljeću u velikim skupinama selili na istok, zapad i jug. U doba seoba Slaveni su bili pogani, vjerovali su u više dobrih i zlih božanstava.
Jedna je skupina ratnika i stočara, seleći se na jugozapad, doprla i do Istre i tu se nastanila. Naselili su i naselje Buzet što se izdiglo na visokom brdu ponad izvora rijeke. Rimljani su ga u doba svoje vladavine Istrom nazivali Piquentum. Novi su žitelji sa sobom donijeli i svoja vjerovanja i božanstva. Posebno su štovali vrhovno božanstvo, Svantevida, boga dobrote, pobjede, sunca i radosti. Njemu su podigli svetište na južnoj strani buzetske uzvisine.
Svantevid je imao svoga vjernog konja Davora. Pomoću krila mogao je poletjeti i prenositi gospodara iz jednoga mjesta u drugo. I Davora su novopridošli svetkovali, a svetište mu se nalazilo na sjevernim bedemima naselja. Svantevid i njegov konj Davor štitili su Buzećane od svake nevolje, branili su i njih i njihove domove i posjede.
Buzećani su imali i velikog neprijatelja Babora, boga tame i zla vremena, koji je stalno provocirao, sijao zlo i bio velika prijetnja svima njima. Nastanjivao je tamne šume, duboke gudure i jame u kanjonu rijeke južnije od Kamenih vrata.
U tamnim noćima, kada bi nevrijeme haralo krajem, a munje parale nebo, kada bi iz oblaka pljuštala kiša i tukao grad, iz tamnih bi gudura izlazio Babor. Spremao se na novi brutalni pohod među žitelje kojima je želio napakostiti i nanijeti im zlo. Tjeskoba se uvlačila u sve nastambe i obitelji. Zazivali su pomoć Svantevida i molili ga za spas.
Svantevid je dozvao svoga konja Davora, uzjahao njegova široka leđa i krenuo ususret razjarenom Baboru. Dugo je u tmastoj noći, podno padina grada, trajala nemilosrdna bitka. Vriskovi i krici bojovnika i konja smjenjivali su se s udarima i praskom gromova. Bila je to duga i neizvjesna noć. Ali kako je vrijeme odmicalo, otpor Babora je postajao sve slabiji i Svantevid ga je i ovom zgodom nadjačao. Natjerao ga je da se pokunjen povuče duboko u svoje skrite odaje u neprohodnim gudurama šume na obalama rijeke.
Svanuo je još jedan lijep i sunčan dan. Buzetska se kotlina kupala u žarkim zrakama sunca, a Svantevid i njegov Davor spokojno su počivali u svojim svetištima, jedan na južnom, a drugi na sjevernom dijelu naselja. Žitelji Buzeta su ih pohodili, zahvaljivali im i prinosili dare.
U vrijeme pokrštavanja poganih slavenskih pridošlica, kršćanski su se misionari odlučili na što bezbolniji rez. Na mjestima njihovih ranijih svetišta podigli su crkve i bogomolje. Tako se na južnim padinama staroga Buzeta na nekadašnjem mjestu štovanja Svantevida još i danas nalazi crkva sv. Vida, a na sjevernom dijelu, gdje je u davna vremena bilo svetište konja Davora, nalazi se crkva sv. Jurja, vjesnika proljeća kojega ikonografija uvijek prikazuje na konju. (Gordana ČALIĆ ŠVERKO)